Mjesec hrvatske knjige obilježava se od 15. listopada do 15. studenog i ove godine je posvećen knjižničarima. 7. studenog 2025. učenici šestih razreda naše škole prisustvovali su književnom susretu s Nadom Mihaljević, književnicom za djecu i mlade i knjižničarkom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Susret je održan u Centru Natura 2000 u suradnji s Nakladom Ljevak.

Autorica je učenicima predstavila svoje romane za djecu i mlade, a osobito one nagrađene „Grigorom Vitezom“, „Anđeo plišanih igračaka“ i „Putovanje u mjestu“.

Nakon književnog susreta, odgovorila nam je na još neka pitanja o svom radu.

Kad ste počeli pisati?

Jako rano, još u školskim danima. Nakon što sam otkrila da volim pisati sastavke za školsku zadaću, i kod kuće sam voljela nešto pisati. Nisam u tom trenu još razmišljala da ću se nekad time ozbiljno baviti u smislu da bih objavljivala to što napišem sve dok nisam počela za svog sina nešto pisati i shvatila da je to njemu zanimljivo pa sam pomislila da bi i drugima moglo biti zanimljivo to čitati i tako je krenula spisateljska karijera.

Je li teško pisati?

Ne, mene to veseli. Da ne uživam u tome, vjerojatno ne bih ni pisala. Ali obzirom da uživam u tome, od smišljanja zapleta i čekanja u kom smjeru bi mogao ići rasplet, svaki taj dio mi je zabavan pa mi zapravo nije teško.

Gdje pronalazite inspiraciju za pisanje?

Vrlo često u svakodnevnom životu i stvarima oko sebe. U nekim banalnim situacijama, susretima i pogledu na neke odnose i pojave oko mene. Iako ne završe svi kao ideja za realističan roman već iz toga izraste fantastika jer mi se uključi bujna mašta, napravi dodatni pogon i uključi još pet svjetova pa malo zapletem i s magijom i vilenjacima, ali prva iskra je iz svakodnevnog života.

Zašto se u Vašim knjigama ponavlja lik Mire, dječaka koji ima dijabetes?

Dječak koji ima dijabetes je moj sin Miroslav. On je poslužio kao inspiracija za prvi roman za djecu u kojemu je bio glavni lik. Onda sam shvatila da je naišao na dobar odjek, djeci je to bilo zanimljivo čitati i činilo mi se da je inspirativan i da mogu još puno toga ispričati, a istovremeno da mogu kroz romane dati podršku svoj djeci koja su, ne nužno bolesna od neke kronične bolesti, nego koja su na neki način različita i koji se trebaju uklopiti u svoju sredinu.

Je li lakše pisati krimiće, fantastiku ili romane o odrastanju?

Mislim da je najlakše fantastiku jer mi se najviše mašta razigra, iako uživam i u krimićima, u smišljanju tajni, zapleta, potraga. Zapravo podjednako u tome uživam.

Je li bolje biti knjižničar ili književnik?

To je škakljivo pitanje. Oduvijek sam sanjala o tome da budem knjižničarka jer sam željela biti okružena knjigama. To je zanimanje idealno za mene, ali ono ima neka svoja stroga pravila pa je lagodnije biti književnik jer tu pustim mašti na volju i radim što hoću. Uživam i u jednom i u drugom.

Koja Vam je Vaša knjiga najdraža?

Teško je na to odgovoriti. Sve su mi drage, ali već sam nekoliko puta spomenula, obzirom da je „Anđeo plišanih igračaka“ nagrađen Nagradom „Grigor Vitez“ i to je bilo prvi puta da sam dobila književnu nagradu, malo se izdvaja i zauzima posebno mjesto u mom srcu.

Koja knjiga Vam je bila najdraža dok ste išli u školu? Što ste voljeli čitati kao tinejdžerica?

Voljela sam pustolovne romane s puno akcije i dobrim enigmama i zapletima, ali istovremeno pomaknute u neke čudesne svjetove. Prva knjiga koje se baš sjećam da me dirnula je bila „Čudnovate zgode šegrta Hlapića“ zbog njegovog dobrog srca, zbog cijele priče složene oko njegovog putovanja. Knjige koja su me najviše taknule i izvršile dugotrajan utjecaj na mene su knjiga Milivoja Matošeca „Strah u Ulici lipa“ i „Čudnovata istina“ Zlatka Krilića. Dakle, tu je bio pomak u potpuno jedan drugačiji svijet, otvorila su mi se vrata za spoznaje o kojima dotad nisam ni slutila i to je bila velika prekretnica u mojoj čitateljskoj karijeri, a čini mi se i da su me kao čovjeka odredile te dvije knjige.

Hvala Vam što ste došli u našu školu i odgovorili na ova pitanja.